Manuela-Installations1.webs.com.

Manuela Vladic-Mastruko  Instalacije/Installations

                                     Fringe                                      
You wreck my shop and my house and now my heart, but
How can I run from what

Gives me life? I'm weary of personal worrying, in love
With the art of madness!

Tear opern my shame and show the mystery. How much longer
do I have to fret with

Self-restraint and fear? Friends, this is how it is:
We are fringe sewn inside

The lining of a robe. Soon we'll be loosened, the binding
threads torn out. The beloved

Is a lion. We're the lame deer in his paws. Consider what
  choiceswe have! Acquiesce

When the Friend says, Come into me. Let me show my face.
You saw it once in preexistence,


Now you want to be quickened and quickened again. We have been
secretly fed

from beyond space and time. That's why we look for something
more than this.


      (The Soul of Rumi, translated by Coleman Barks, HarperSanFrancisco, 2001)

                                  "Haljina nevidljiva tijela"

Ljubav, bol, sreća, novac, svađa, prijateljstvo, strah, mir, rat riječi su koje podsvjesno izazivaju veliku pozornost, budući da se često dotiču osnovnih nagona za održanjem života. Manuela Vladić-Maštruko prije nekoliko je godina iz kutija na kojima su pisale te riječi dijelila posjetiteljima bombone, pozivajući ih da kušaju gorku slatkoću umjetnosti, a danas im nudi pročišćavajuće blagodati umjetnosti, pozivajući ih da sa sobom, kao uspomenu, ali i sredstvo jednog privatnog obreda, ponesu – maleni, mirišljavi sapun.

 

U davna vremena umjetnost je nerijetko, isprepletena s ritualima, bila put prema pročišćenju: do nas su tragovi tih svečanosti doprli ili u obliku tajanstvenih obrednih predmeta ili kao tekst, predložak obredne igre. Tako su ritualni objekti iz kneževskih grobnica, veličanstveni reljefi Eleuzinskih misterija, grčke tragedije izvođene za vrijeme svečanosti, ali i obredne maske Afrike, Azije i Oceanije samo neke od najočitijih pristunosti rituala kojima se hranila umjetnost Zapada, dok je umjetnost druge polovice dvadesetog stoljeća nepovratno obilježila šamanska figura Josepha Beuysa. Istodobno, u jeku feminističkog pokreta, velik će broj umjetnica kroz ritualizirane svakodnevne ženske poslove prokazivati apsurdnu zadatost ženskog mjesta u društvu (npr. Martha Rosler) ili stvarati novu animističku mitologiju koja slavi ženskost i njezinu bliskost s prirodom (Mary Beth Edelson).

 

Manuela Vladić-Maštruko u svojem ambijentu " Haljina nevidljiva tijela" priziva neke od tradicionalnih ženskih vještina: pranje, kukičanje, šivanje, njegu i liječenje, kao i ispovijesti i savjetovanja koja nikada neće izaći izvan privatnog prostora i ući u područje registrirane, zabilježene riječi. U galerijskom se prostoru tako nalaze: sapuni standardna oblika s urezanim riječima ljubav, bol, sreća, novac, svađa, prijateljstvo, strah, mir, rat, niz kukičanih spirala, četiri dugačke bijele haljine s više od stotinu našivenih džepića u kojima se kriju spasonosna pomagala: sapuni, pribor za šivanje, riječi i – bomboni. Ispreplićući tako osobnu ikonografiju s antropološkim naslijeđem, umjetnica postavlja sinkretistički ritual pročišćenja. Riječi upisane u sapune ono su što ti sapuni istovremeno i nose i liječe, igla i konac spajaju rasparano i šivaju procjepe, brazgotine. Strpljivim procesom kukičanja od konca su izrađeni tabletići čiji uzorak, spirala, preuzima mjesto stiliziranih cvjetnih motiva. Tako je linearna predodžba vode i njezine snage (pomislite samo na jakost vodenih vrtloga) pokazana ukroćena minucioznim ručnim radom. Ali, ona je istovremeno i djelo mitske vezilje, Arahne, ponosne Grkinje pretvorene u paučicu, kao i majke svijeta, Paučice u Navajo Indijanaca. Minuciozna je i izrada četiriju haljina (satkanih, naravno, od pamučnih niti), čiji džepovi-uresi ukazuju na racionalni proces – razvrstavanje, koji prethodi i slijedi svaki stvaralački čin. Haljine, personae, osoba oblači nakon obrednog pranja (koje poznaju mnoge religije; na njegovu doslovnu primjenu u kršćanstvu podsjećaju nas bazeni drevnih krstionica): očišćena i lakša, spremna je, barem trenutno, biti inicirana. Na kraju, tu su i maleni sapuni, ponuđeni posjetiteljima u prozirnim kutijama.

 

Mnoge tradicionalne tehnike liječenja prepoznaju kupelj kao ljekovitu: toplina vode krijepi te opušta duh i tijelo, sastavni je dio obreda pročišćenja i, kao takva, nerijetko dio sakralnih ceremonija. Psihoanaliza će je vidjeti kao povratak u plodnu vodu majčine utorbe, blagotovoran povratak u blaženo plutajuće stanje. Ambijent u koji Manuela Vladić-Maštruko uvodi posjetitelja mentalna je kupelj u kojoj se pročišćenje tek sugerira u nenametljivim, neznatno preobraženim svakodnevnim predmetima koji su autoričinom intervencijom inicirani u svijet umjetnosti.  Prihvativši poziv umjetnice i uzimajući sapunčiće, možete završiti ili započeti svoj osobni ritual. Halje koje ćete odjenuti napola su svećeničke, napola bolničke, ali katarza još nije zapela u wellness  centru. Arhetipski motivi (voda, pročišćenje, inicijacija..) razblaženi su kao pamuk mekom ironijom i na kraju zaslađeni kolačićima.

                                                                                       Jasna Jakšić

 

 

U vodi se sve “ rastapa “, svaki “oblik” se raspada, sve što se dogodilo prestaje postojati; ništa od onoga što je prije bilo ne preostaje nakon utapanja u vodu, ni obris, ni “znak”, ni događaj. Potapanje je na ljudskoj razini smrt  na svemirskoj razini, kataklizma ( Potop ), koje povremeno rastapa svijet u praiskonski ocean. Razarajući sve oblike, poništavajući prošlost, voda posjeduje moć pročišćenja, obnavljanja i novog  rađanja... Voda pročišćuje i obnavlja jer poništava prošlost, i, makar samo na trenutak, vraća cjelokupnost ponovnog rođenja svijeta.

                                                                                      

                                                                                       Eliade, 1958, str. 194

 

Recent Videos

168 views - 0 comments